Igra je univerzalno iskustvo, sveprisutno i duboko ukorijenjeno u ljudsko poimanje i razumijevanje svijeta. Prati nas otkad znamo za sebe, mijenjajući lica i oblike ali uvijek zadržavajući jednu od ključnih uloga u razvoju i formiranju osobnosti.
Slično je i s igranjem uloga. Dječja razbibriga u vidu, primjerice, naganjanja policajaca i lopova kasnije je prerasla u složen set mini-uloga koje svakodnevno preuzimamo kako bismo se lakše nosili s izazove koje nam donose profesionalni i društveni život.
Igre koje traže uživljavanje u uloge brojne su i raznovrsne, od već spomenutih dječjih preko stolnih do računalnih. Mi ćemo se ovom prilikom pozabaviti inačicom koja, uvjeren sam, u sebi krije najveće potencijale za umjetničko izražavanje na osobnoj razini.
LARP (kratica za Live Action Role-Playing) interaktivna je društvena igra koja traži uživljavanje u uloge, a čija se radnja odvija u stvarnom vremenu i prema unaprijed određenim pravilima.
Osim za zabavu, sve ih se intenzivnije koristi u obrazovanju, kako bi se uronilo i uživilo u nastavnu građu vezanu uz povijest, književnost, znanost i druga područja, s mogućnostima razvoja i usavršavanja niza praktičnih i korisnih vještina, u rasponu od rješavanja praktičnih problema do pregovaranja i javnih nastupa.
Moguće ih je koristiti za učenje primjerom, učenje na vlastitoj koži u kontroliranim situacijama, jačanje empatije, preuzimanje raznih društvenih uloga u raznovrsnim društvenim i povijesnim kontekstima, ali i pripremu za stvarne situacije s kojima će se susretati.
Granica koja razdvaja igre s uživljavanjem u uloge i kazalište u više je aspekata blijeda do neprepoznatljivosti, naročito kad je riječ o teatru improvizacije i imerzivnom teatru.
Oba medija umjetničkog izražavanja karakterizira preuzimanje uloge (ponekad i više njih) kako bi bila manje ili više slobodno tumačena u neposrednoj, živoj interakciji s drugim akterima, obično u sklopu šire narativne strukture (iako je često riječ tek o skici, a ponekad niti toliko).
U dobro pripremljenoj i vođenoj igri iz te interakcije bivaju iznjedreni zaplet i rasplet, osobne drame i kolektivni lomovi, kompleksna mreža interpersonalnih odnosa… Sve se to događa putem kolaborativnog pripovijedanja i zajedničkog građenja svijeta koji u tom obliku do početka igre nije postojao, niti će nastaviti bivati nakon njenog okončanja.
LARP se razlikuje po tome što se u pravilu odigrava bez publike osim samih sudionika i voditelja igre (mada i u tom pogledu postoje iznimke), kao i po praktično redovitom korištenju elemenata tipičnih za igru, poput primjerice unaprijed postavljenih pravila, mehanika koje simuliraju stvarni ili zamišljeni svijet i setova ciljeva koje treba ostvariti, odnosno zadataka koje je potrebno riješiti.
LARP također ne traži glumačku naobrazbu i vještine, što ga čini lakše dostupnim znatno većem broju ljudi zainteresiranih za scensko izražavanje i tomu srodne umjetničke forme.
U sklopu radionice Dizajn igre za teatar radio sam s ljudima koji imaju vrlo malo praktičnog iskustva s igrama ovog tipa ili ga nemaju uopće.
Pritom sam koristio metodu radionice nanolarp, preuzetu od poljskog autora Mikolaja Wichera, koja predviđa izradu elementarne igre s uživljavanjem u uloge za samo sat vremena, uz korištenje strukturiranog grupnog rada, moderiranje i facilitaciju.
Tako nastalu igru sudionice i sudionici odmah potom isprobaju kako bi stekli neposredan uvid u to što u njihovom djelu doista funkcionira, a što treba doradu ili zamjenu.
Cilj je proći kroz osnovne korake izrade LARP-a kako bi se sudionice i sudionici upoznali s osnovnim koracima i alatima za izradu igre. S obzirom na ograničeno vrijeme i druge resurse, u ovom slučaju to se ponajprije odnosilo na njihovu kreativnost i maštu.
Kako je na raspolaganju vrlo kratko vrijeme, sve se radi brzo. Postavlja se osnovnu temu i ozračje, u osnovnim crtama skiciraju likovi (s naglaskom na karakter i motivaciju) i njihovi međusobni odnosi (s naglaskom na dramski sukob), određuju tijek, trajanje i tempo igre, koje će mehanike biti korištene, kako će biti korišten dostupan prostor, što će poslužiti kao rekviziti (ako će ih uopće biti)…
Na nijedan od navedenih elemenata ne treba potrošiti više od nekoliko minuta. Kako bi to bilo moguće potreban je skladan timski rad s podjelom zaduženja, uz smjernice voditelja prilagođene razvoju situacije.
Naša se grupa odlučila na igru u kojoj su sudionice i sudionici zatvorenici osuđeni na smrtnu kaznu ili doživotni zatvor, koji uslijed kataklizmičkih događanja iznenada dobiju priliku doći do slobode. Ali, kako bi to bilo moguće jedan od njih mora se žrtvovati za ostale. Stoga se nađu suočeni s odlukom kako odabrati tko će to biti.
U iznimno je kratko vrijeme, dakle, nastalo mini dramsko djelo sa svim osnovnim elementima potrebnim kako bi ga se izvelo odmah na licu mjesta. Nije bilo savršeno, naravno, ali to nije ni bila svrha radionice.
Miroslav Wranka, autor i voditelj radionice o LARP igrama i dizajnu igara
Pravila Igre dokumentacijski blog 