Društvene igre na ploči, tzv. board gameovi pred sebe stavljaju dosta ambiciozan zadatak – na ograničenom prostoru ploče za igru, na osnovu propisanih pravila te uz pomoć dodatnih elemenata (primjerice kartica i kockica), ali i mašte igrača, one nastoje simulirati izuzetno velike i složene sustave. Pritom, pravila igre ključ su dobrog board gamea. Pravila nisu samo okvir za igru, njihova uloga je primorati igrača da dođe do cilja te u isto vrijeme taj dolazak do cilja učiniti zabavnim, potencirajući određeni tip osjećaja i iskustva. Drugim riječima, u slučaju ove vrste igara pravila na neki način postaju igra sama.
Kako bi to i praktično iskusili, pred polaznike je postavljen zanimljiv i specifičan zadatak – zadržavajući osnovne elemente igre (oblik i tip ploče, postojeće kartice sa zamljištima, bacanje kockica, itd.), samo promjenom pravila, trebalo je od Monopolya, kao paradigmatski individualističke i kompetitivne igre napraviti igru koju je moguće uspješno završiti jedino kooperacijom. Dobila je i prikladno ime – Sociopoly.
Stoga se započelo s temeljnim pitanjima na kojima počiva logika svake društvene igre. Tko igra, u kojim ulogama? Koji je cilj igre, što je pobjeda, a što poraz? Koje je “pogonosko gorivo” igre, tj. što će nas tjerati da vučemo nekakve poteze? Tko je protivnik? Kako se u igri može pobijediti?
Preko njih došlo se do pitanja kako prilagoditi postojeće elemente tako da oni odgovaraju novoj ulozi i funkciji u igri. Kako prilagoditi pravila da ona stimuliraju željeno, koperativno ponašanje igrača, a da ne postanu previše kruta i ograničavajuća te time pobiju mogućnost igre i svedu je na izvedbu?
Tek nakon toga prešlo se na dodavanje novih elemenata, koji su igru trebali rafinirati i učiniti ju dinamičnijom i nepredvidljivijom.
I kako je to na kraju izgledalo?
Za početak, određeno je da igrači nastupaju u ulogama minstarstava, tj. resornih ministara. Kreće se s odeređenom sumom novaca od koje se svaki krug, barem u početku, prema specifičnoj formuli oduzima određeni iznos i sprema u zasebnu blagajnu. Taj iznos predstavlja deficit i igra završava porazom ukoliko se izgubi više od 75% sredstava. Dakle, igra je svojevrsna utrka s vremenom. Kada se pak postigne takva ravnoteža da na kraju kruga više nema gubitaka, tj. da je sistem postao samoodrživ, igra završava uspješno.
Dakle, prethodnim je odgovoreno, tj. definirana su sva temeljna pitanja. No, kako napredovati, odnosno, kako igrati igru?
Sam mehanizam igre nije bitno drugačiji od klasičnog Monopolya – igrači bacaju kockice i kreću se po ploči za igru, kupujući pojedina zemljišta. Nasumičnim izborom na početku igre određuje se koji igrač (ministarstvo) ima pravo povoljnije kupnje određenih polja. Suma koja se svaki krug odlijeva smanjuje se upraivanjem zemljišta, tj. polja iste boje. Ukoliko različiti igrači posjeduju kartice polja iste boje, moguće ih je razmijeniti, ali uz određene uvjete – igrač koji daje određenu karticu mora zauzvrat primiti drugu karticu te se mora kompenzirati razlika u vrijednosti zemljišta.
Na ovaj način uveden je moment kooperacije, ali su istovremeno i postavljena neka ograničenja vezano uz transakcije koja otežavajui samu igru čine zanimljivijom. I dok uparena zemljišta smanjuju trošak po krugu, neuparena zemljišta pak nose dodatni trošak. Također, posjedovanje posebnih polja, poput željezničkih kolodvora, elektre ili vodoopskrbe također smanjuju troškove po krugu, ali samo ako su u vlasništvu odgovarajućih ministarstva, tj. igrača.
Što su zemljišta vrijednija to se njihovim uparivanjem te građenjem na njima više pridonosi smanjenju sume koje se po krugu odlijeva. Međutim, ukoliko je upareno više zemljišta različitih vrijednosti, s gradnjom se mora početi od najmanje vrijednih setova polja.
Na ovaj način definirani su mehanizmi kojima se igra ostvaruje, kreće, u konačnici igra, a da je to u skladu sa zadatkom koji je postavljen. Na kraju, dodani su i neki novi elementi koji se kao takvi proizlaze iz originalne igre, ali su sadržajno promijenjeni i na specifičan način inkorporirani u novu igru kako bi ponudili raznovrsnost i nepredvidivost. Radi se o karticama izvorno nazvanim “Šansa” i “Iznenađenje” čija je strukturna uloga ostala ista, ali se u ovom slučaju izmijenjen tako da se odnose na hipotetsku državu. U većoj mjeri radi se o negativnim događajima koji otežavaju igru (pr. prirodne katastrofe), dok manji broj kartica nosi pozitivne stimulanse.
U konačnici, iako se na prvi pogeld može činiti bitno drugačijom igrom, koja se vodi potpuno drugom logikom, Sociopoly se od Monopolya ne razlikuje elementima od kojih je sastavljen, već samo načinom na koji su ti elementi dovedeni u međuodnos, tj. kako je njihov odnos uređen pravilima.Iz toga onda nužno proizlaze i tipovi odnosa među igračima (kooperacija), karakter igre i pristup igranju, kao i sam cilj igre.
Pravila Igre dokumentacijski blog 